Sloboda i determinisanost

Uvod

Televizijska serija Devs, u kojoj sada ne želim istaknuti ništa naročito u pogledu glume, scenarija i slično - definitivno otvara najmučnija pitanja za čovijeka - pitanje slobode i determinisanosti.

Ukratko, radnja serije se bavi sa inžinjerima koji stvaraju vještačnu inteligenciju. Ovaj AI ima mogućnost predodrediti naše buduće radnje, zahvaljujući informacijama koje posjeduje o nama.

Složićemo se, današnja tehnologija nije na ovom nivou. Ipak, sa jedne strane vidimo da "internet" zaista ima mnogo informacija o nama, dok sa druge strane predloženi sadržaj društvenih mreža često zna da pogodi u centar trenutnog zahtijeva korisnika.

Kada se to razmotri, da li neka naprednija AI tehnologija, sa još više podataka o nama zaista može odrediti svaki naš budući pokret?

Ovo bi značilo da sloboda kao takva ne postoji, nego je sve uzročno-poslijedično. Dakle, nisam izabrao da pišem ovaj članak, nego je to moralo da se desi kao poslijedica nekih ranijih postupaka i dešavanja.

Da li je zaista sve determinisano? Šta je onda sa etikom i moralom? Da li etika može postojati u paraleli sa determinizmom?

Ideje

Prije svega, duboko vjerujem da je naše znanje o transcedentnom jako ograničeno, sa druge strane isto tako duboko vjerujem da transcedentno postoji. Teško je dati obrazloženje za vjeru, štaviše nije ni potrebno jer je intimna stvar čovjeka - ali ukoliko je ovaj svijet bez Boga, baš ne bi imao smisla. Dok smisao uspijevam naći i u najsitnijim stvarima ovoga svijeta. Bio bi to veliki paradoks. Štaviše, ovdje ne mislim prosto na neki objektivni, superiorni smisao, čak i lični smisao bi u ovom slučaju bio upitan.

Ovo naravno ne poništava volju za otvaranje pitanja i promišljanje o stvarima.

Transcedentno i apsolutno

Prihvatimo li činjenicu da postoji transcedentno, te da je ono apsolut, sve poznavajuće - da li bi mašina koja zna budućnost bila dio ovog apsoluta?

Nastavimo dalje, da li je apsolutno stvorilo nas za stvaranje:

• slobodne do te mjere da možemo stvoriti dio apsolutnog
• determinisane, pa smo po poslijedici stvorili dio apsolutnog

Prvo bi značilo da smo zaista slobodni, drugo da smo proste mašine koje prave rezervne dijelove? Naravno, oba ova slučaja imaju smisla u zavisnosti od definicije apsoluta.

Da li jedno isključuje drugo?

Pogledamo li svijet oko sebe i nas same, kao da možemo osjetiti slobodu, birati šta želimo da radimo, promijeniti mišljenje, te stvoriti ili otkriti razne stvari.

Sa druge strane, u istom promatranju osjetimo i granice, fizika ne prašta, ne možemo ostvariti sve svoje želje u istom trenutku, kao da postoji okvir u kome smo slobodni.

Tako na nižem planu, u samom čovjeku, kao da je konstantna bitka instikta i racija, vagamo, prelazimo sa jedne na drugu tačku.

Da li na sveobuhvatnom planu ovo znači da je istina između? Postoji dio nas koji je determinisan, a dio koji slobodan? Koliko jedan na drugog mogu uticati? Da li su konstanta ili promjenjiva?

Knjiga Postanja

1:26 Potom reče Bog: Da načinimo čoveka po svom obličju... 1:27 I stvori Bog čoveka po obličju svom, po obličju Božjem stvori ga; muško i žensko stvori ih.

Elizer Papo, u svojoj besjedi o čovjeku, otvara interesantan pogled i to prevodeći orginalni jevrejski tekst. U stihu 26 i 27 takav prevod je: "...da načinimo čovjeka po kipu našem, kao sličnost nama" gdje izdvaja dvije riječi besalmenu (po kipu našem) i kidmutenu (kao sličnost nama).

• besalmenu od imenice selem što bi označavalo neznabožački kip. Ovdje prije imenice same imamo be
• kidmutenu od imenice demut što znači sličnost, a prethodi ke

Što predstavlja da je prvo (po kipu) već ostvareno, dok drugo (kao sličnost nama) tek mogućnost.

Sada možemo postaviti novo pitanje da li smo stvoreni kao determinisani, kip koji ima mogućnost da se oslobodi i bude sličan Bogu?